Dragi prijatelji,
Čast mi je i zadovoljstvo da vam ukažem na novi dokument koji je publikovala SZO, pod nazivom „Kliničko upravljanje COVID-19 infekcijom: Životne smernice“ (>>> CLICK HERE TO DOWNLOAD THE DOCUMENT).
Želim da vas zamolim da pogledate poglavlje 19. „Rehabilitacija pacijenata sa COVID-19 infekcijom“, dokument SZO od januara 2021. godine koji predstavlja unapređene smernice, prvobitno objavljene 27. maja 2020.
19. Rehabilitacija za pacijente sa COVID-19 infekcijom
Na početku pandemije, potrebe za rehabilitacijom pacijenata koji su se oporavili od COVID-19 infekcije, sagledane su na osnovu pokazateljia i kliničkih iskustava kritično obolelih pacijenata, kao i onih sa dugotrajnim posledicama koji su imali nakon intenzivne nege i onih sa dugotrajnim sekvelama, lečenih od SARS-CoV-1 (185,186,187,188,189,190,191,192, 193,194,195,196).
Sindrom post intenzivne nege (Post-intensive care syndrome - PICS) odnosi se na stepen oštećenja koji uključuje dekondicioniranost i kognitivna i mentalna oštećenja. Pacijenti sa COVID-19 infekcijom, koji su u većem riziku od mogućnosti prijema u JIL (jedinice intenzivnog lečenja, eng. intensive care unit – ICU) su takođe oni sa većim rizikom od razvijanja PICS, gde spadaju starije osobe sa hroničnim bolestima kao što su dijabetes, hipertenzija, fraility sindrom i drugi hronični poremećaji (197). Slabost stečena u jedinicama intenzivnog lečenja je prisutna kod preživelih od ARDS-a kao i kod kritično obolelih pacijenata sa COVID-19 infekcijom, kojima je bila potrebna produžena sedacija (198). Kod ovih pacijenata i nakon 5 godina od otpusta iz JIL-a oporavak može biti nepotpun (199). Neke studije sugerišu da se kognitivno oštećenje kreće od 70–100% nakon otpusta iz bolnice, 46–80% nakon godinu dana od otpusta i 20% nakon 5 godina. Poremećaji raspoloženja, uključujući depresiju i PTSD su takođe veoma česti (199). Za preživele od ARDS-a, smanjenje kondicionih sposobnosti i kapaciteta za vežbanjem i dalje se održava, uprkos relativno očuvanoj plućnoj funkciji, tokom 1 godine (200). U preživelih od SARS-CoV-1, plućna funkcija se tokom prve godine normalizuje u 63%, ostaje blago smanjena u 32% , a umereno smanjena u 5%, što uključuje restriktivne obrasce i smanjeni difuzni kapacitet ugljen-monoksida (201).
Nakon 4-8 nedelja od otpusta pacijenata lečenih od COVID-19 infekcije u JIL, I kod onih lečenih od COVID-19 infekcije hospitalno, ali van JIL-a, registrovani su sledeći simptomi: pojava umora vezanog za preležanu COVID-19 infekciju, kratak dah, simptomi PTSP-a, bol, promena glasa, kašalj, disfagija, anksioznost, depresija i problemi sa koncentracijom, pamćenjem i kontinencijom. Pacijenti lečeni u JIL imali su veću prevalenciju skoro svih gore navedenih simptoma u odnosu na pacijenate sa COVID-19 infekcijom, koji nisu lečeni u JIL (202). Više od polovine prijavljenih pacijenata sa COVID-19 infekcijom, lečenih hospitalno, bez obzira na kliničko lečenje, pratio je perzistentni umor u trajanju od 60 dana od pojave prvih simptoma (202.203).
Sa napredovanjem pandemije i praćenjem pacijenata koji nisu kritično oboleli, pojavljuju se novi dokazi o perzistentnim simptomima povezanim sa COVID-19 infekcijom, koji su u korelaciji sa simptomima uzrokovanim drugim korona virusima. Neki pacijenti sa infekcijom SARS-CoV-1 imali su sledeće simptome: bol, umor, depresiju i poremećaj spavanja (204, 205). PTSP je takođe opisan nakon infekcije SARSCoV-1 virusom (205, 205).
Prvi publikovani rezultati opisuju najčešće pojavu sledećih simptoma (bez obzira na status hospitalizacije): umor, bolove u mišićima, otežano disanje i glavobolju nakon 4 meseca (205). Jedna trećina simptomatskih, ambulantno lečenih pacijenata ima neki od gore navedenih simptoma u trajanju 2 do 3 nedelje od prvih znakova infekcije (206). Istraživanje pokazuje da nakon 3 meseca od pojave simptoma jedna trećinana hospitalizovanih pacijenta u određenoj meri zavisili od druge osobe u aktivnostima samozbrinjavanja (ASZ) i aktivnostima dnevnog života (ADŽ), odnosno u aktivnostima vezanim za obavljanje lične nege (207).
Pored toga, zabeleženo je nekoliko komplikacija od COVID-19 infekcije u različitim kliničkim domenima, kao što je pojava tromboza (poput ishemijskog moždanog udara i ishemijske bolesti srca), tzv. direktne “invazije” (kao što su miokarditis, miozitis i meningitis) ili imuno posredovana reakcija (kao što je Guillain-Barre sindrom). Iako su mnoge od ovih komplikacija indikacija za rehabilitaciju, u ovom poglavlju nisu obrađene (OVO SU APSOLUTNE INDIKACIJE ZA REHABILITACIJU). Kliničari i specijalisti koji se bave rehabilitacijom treba da prate postojeće smernice kliničke prakse za odgovarajuće lečenje, odnosno rehabilitaciju ovih pacijenata.
COVID-19 je multisistemska bolest koja će u određenim slučajevima zahtevati potpuni multidisciplinarni tim rehabilitacije radi omogućavanja oporavka (208).
Kod hospitalizovanih pacijenata, tokom akutne faze bolesti, rehabilitacioni stručnjaci mogu pružiti intervencije koje ublažavaju respiratorne tegobe, sprečavaju komplikacije i povećavaju komunikaciju.
Napomene:
1. Odluku o tome kada započeti rehabilitaciju treba da odredi multidisciplinarni tim koji uzima u obzir medicinski status pacijenta (209). Potrebno je uveriti se da je odgovarajući IPC dostupan na predviđenom mestu za rehabilitaciju pacijenata sa COVID-19 infekcijom koji su i dalje zarazni; obezbediti optimalnu upotrebljivost digitalnih i/ili pisanih instrukcija za pacijente (141). Telemedicina može imati ulogu u akutnoj i subakutnoj fazi bolesti, u kojima je konvencionalna rehabilitacija (“face to face”) ekonomski neopravdana, sa povećanim rizikom od zaražavanja i nepraktična (210). Potrebno je dalje razmotriti strategiju za komunikaciju i angažovanje porodica tokom fizičkog distanciranja (211).
2. Rana mobilizacija se preporučuje svim pacijentima sa ozbiljnim rizikom od funkcionalnih ograničenja, uzrokovanih opštom slabošću ili stečenom tokom lečenja u JIL (117). U JIL, rana mobilizacija treba da predstavlja sastavni deo nege pacijenta (Pogledajte poglavlja 12 i 13 o upravljanju kritično obolelima od COVID-19), a odgovarajući nivoi aktivnosti treba da se primenjuju u zavisnosti od Richmondove skale agitacije-sedacije (141). Potrebno je stalno praćenje saturacije kiseonikom. Da bi se identifikovao svaki sledeći nivo mobilnosti može se koristiti ICU skala mobilnosti.
3. Videti poglavlje 12 (Lečenje kritično obolelih od COVID-19 infekcije: ARDS) za primere respiratornih intervencija.
4. Komunikacijski izazovi mogu nastati zbog poremećaja glasa i govora koji su često posledica intubacije ili kognitivnih poremećaja. Proširene komunikacione strategije mogu pomoći i gde god je dostupno potrebno je uputiti pacijenta na govornu i jezičku terapiju (rad sa logopedom).
5. Pacijenti sa COVID-19 infekcijom i disfagijom imaju povećani rizik od aspiracije. Disfagija se često javlja nakon ekstubacije i nosi povećani rizik od aspiracije sa prevalencijom od 10-25% pacijenata lečenih u JIL (185). Savetuje se upućivanje na odgovarajućeg obučenog zdravstvenog radnika kao što su govorni i jezički terapeuti (logopedi), terapeuti za sprovođenje dodatnih vežbi disanja, vokalnih vežbi i vežbi za gutanje (tečne I tvrde hrane), tamo gde su dostupni (212).
6. Kod pacijenata sa COVID-19 infekcijom, koji su otpušteni kući, a kod kojih je primenjivan rehabilitacioni tretman, utvrđena je linearna povezanost njihovog bržeg oporavka i povećane mobilnosti sa povećanjem učestalosti i dužim trajanjem rehabilitacionih tretmana (213). Neke publikacije su pokazale da rane aerobne vežbe mogu da ne budu dobro tolerisane i rezultiraju brzom desaturacijom kod pacijenata sa COVID-19 infekcijom. Trening vežbanjem može da započne postepenim funkcionalnim vežbama, bez upotrebe opreme ili uz upotrebu minimalne opreme (141), uključujući aktivne vežbe pokreta, vežbe hoda i ravnoteže, sa ili bez pomagala za hodanje. Kada (pomoćne) se vežbe dobro podnose dok ih pacijent izvodi ležeći na leđima, rehabilitacioni stručnjak može nastaviti sa vežbama u sedećem, a potom u stojećem stavu (141).
Pre otpusta iz bolnice, pacijenti sa COVID-19 infekcijom treba da budu pregledani u cilju procene njihovih potreba za rehabilitacijom.
Napomene:
1. Hospitalizovani pacijenti sa COVID-19 infekcijom mogu imati stalne potrebe za rehabilitacijom, što onemogućava njihov bezbedan otpust i zahteva kontinuiranu rehabilitaciju. Te potrebe mogu da nastanu usled gubitka fizičke kondicije, poremećaja disanja, gutanja, kognitivnih i mentalnih poremećaja. Treba imati u vidu individualne karakteristike pacijenta, uključujući njegovo okruženje i socijalnu podršku, prilikom donošenja odluke o vrsti intervencije ili potrebe za podrškom.
2. Kada se nakon skrininga postavi indikacija za rehabilitaciju, dalja procena rehabilitacionih potreba može se zasnivati na bazičnom setu mera koje pokrivaju potencijalno pogođene funkcionalne domene. Ovo uključuje, ali nije ograničeno na: respiratornu funkciju (poput frekvencije disanja i saturacije kiseonikom ), pokretljivost (kao što je skala pokretljivosti ICU), mišićnu snagu, ravnotežu (kao što je Bergova skala ravnoteže),disfagiju (kao što su ispitivanja tečnosti i hrane) i svakodnevnu aktivnosti (ASZ i ADŽ) (kao što je Barthel indeks). Dodatni testovi, koji se mogu koristiti u okviru skrininga za procenu mentalnog i kognitivnog oštećenja su: Montrealska kognitivna skala, bolnička skala za anksioznost i depresiju, PTSD checklist-5.
3. Kada je pacijent spreman za otpust, potrebno je proceniti njegovu potrebu za pomoćnim sredstvom (pomagalima) za kretanje i potrebu za kiseonikom u mirovanju i tokom napora. Desaturacija kiseonikom pri naporu može se javiti tokom faze oporavka, čak i tokom fizičkih vežbi umerenog intenziteta, i ne odnosi se na saturaciju kiseonikom u miru i stepen dispneje (214). Primer brzog testa vežbanja za procenu desaturacije pri naporu jeste 1-minutni test sedenja (Sit to stend test) (215).
4. Tamo gde postoje potrebe za kontinualnom rehabilitacijom, potrebno je uputiti pacijenta na stacionarno ili ambulantno praćenje u zavisnosti od stepena rehabilitacionih potreba. Kada pacijent ne zahteva stacionarnu rehabilitaciju, ali bi imao koristi od rehabilitacije nakon otpusta, takve pacijente treba uputiti na ambulantnu rehabilitaciju u zavisnosti od dostupnosti iste. Potrebno je obezbediti rehabilitacione uslge koje zahtevaju najmanje direktnih kontakata sa pacijentom, po mogućstvu one koje se pružaju putem telemedicine (210).
5. Treba obezbediti tok Informacija, uključujući i dokumentaciju, između bolničkih i drugih vidova rehabilitacionih službi i primarne zdravstvene zaštite (209).
6. Treba obezbediti edukativni material i pružiti izvor informacija (sajt) u cilju podrške rehabilitaciji u kućnim uslovima nakon COVID-19 infekcije, posebno kada postoje barijere u sprovođenju konvencionalne rehabilitacije.
Pacijentima sa COVID-19 infekcijom treba obezbediti edukaciju i podršku za samolečenjem (selfmanagement), naročito u pogledu poboljšanja plućne funkcije i kondicionih sposobnosti, kako u hospitalnim, tako i u ambulantnim uslovima.
1.Edukacija o vežbama disanja može pomoći ovoj grupi pacijenata u oporavku respiratorne funkcije. Pacijentima se mogu pružiti saveti o usvajanju određenih položaja, kao što su ležanje sa visokim uzglavljem i sedenje sa nagnutošću prema napred, kao i savetima za određene tehnike disanja (duvanje u rukavicu, ekspirijum kroz stisnuta usta). Adekvatne vežbe hodanja uz regulaciju pulsa preporučene su u cilju redukcije nedostatka daha i prevencije desaturacije koja se javlja na napor. Težak nedostatak daha, koji se ne može rešiti promenom pozicije i tehnikama disanja zahteva dopunska ispitivanja.
2. Svi pacijenti koji su uključeni u rehabilitaciju treba da budu edukovani u sprovođenju svakodnevnih aktivnosti uz odgovarajući tempo koji se smatra bezbednim i sprovodljivim za određeni energetski nivo fizičke aktivnosti unutar limita koji stvaraju trenutni simptomi COVID-19 infekcije. Postepeni porast intenziteta vežbanja treba da se zasniva na prisustvu simptoma.
3. Svi pacijenti sa COVID-19 infekcijom koji imaju predisponirajuće kardiovaskularne Ili plućne bolesti treba da sprovode program vežbi nakon konsultacije sa kardiologom, odnosno pulmologom (208, 216, 217). Pacijenti sa COVID-19 infekcijom i potvrđenim reperkusijama na kardivaskularni sistem moraju imati procenu srčane funkcije pre započinjanja programa vežbi.
4. Postepeno vraćanje fizičkim aktivnostima treba da bude kontrolisano i vođeno od strane odgovarajućih zdravstvenih radnika. Tipičan primer dat je u okviru gajdlajna za miokarditis (208, 216, 217).
Za pacijente sa COVID-19 infekcijom koji su otpušteni iz bolnice ili pacijente koji se leče kod kuće i imaju perzistentne simptome i/ili limite u funkcionisanju treba pregledati u smislu procene fizičkih, kognitivnih i mentalnih poremećaja, a u zavisnosti od nalaza ich tretirati
1.Pacijenti sa COVID-19 infekcijom, nezavisno od težine bolesti, mogu imati perzistentne simptome i funkcionalni deficit, koji može biti prikriven, kao što je kognitivni poremećaj. Kod takvih pacijenata potrebno je obaviti razgovor sa članovima porodice ili starateljima o zdravstvenim tegobama, funkcionalnim poremećajima koji su postojali pre pojave COVID-19 infekcije, a potom ih uporediti sa njihovom trenutnom prezentacijom u okviru bolesti.
2. Skrining može uključiti celu istoriju bolesti, evaluaciju prethodno postojećeg zdravstvenog stanja, opservaciju pacijenta prilikom izvođenja funkcionalnih zadataka i sprovođenja upitnika o simptomima ili upotreba drugih skrining alata (218) (kao što su ustani i kreni test za procenu funkcionalnosti, Whooley upitnik za depresiju i Generalized Anxiety Disorder 2- za procenu anksioznosi I Mini-Cog za kogniciju). Brze testove za procenu desaturacije pri naporu ne treba primenjivati izvan bolničkih uslova ukoliko saturacija u miru iznosi manje od 96% (215).
3. Potrebno je sprovesti funkcionalna ispitivanja u cilju procene stepena oštećenja određenih funkcija, kao što su respiratorna (spirometrija, gasne analize), kardiovaskularna ( 6-minutnni test hodom), funkcija gutanja (skala disfagije), muskuloskeletna funkcija (snaga stiska šake), kognitivna funkcija (Montrealska skala, Mini-mental skor), i mentalna funkcija (HADS skala, PTSD checklist-5, Impact of Event Scale revised). Dodatni testovi se mogu primeniti za procenu bola, zamora ili aktivnosti dnevnog života (218).
4. Kasna deterioracija pacijenata sa COVID-19 infekcijom može dati kasne inflamatorne, tromboembolijske i autonomne komplikacije, kao što su plućna tromboembolija, srčani udar, srčana insuficijencija i moždani udar. Stoga je potreban multidisciplinarni i koordinisani pristup u rehabilitaciji ovih pacijenata.
Potrebno je definisati i sprovesti personalizovane rehabilitacione programe od subakutnih do dugoročnih, u skladu sa potrebama pacijenata. Preskripcija i sprovođenje rehabilitacionih programa treba da zavisi od perzistentnih simptoma i funkcionalnih limitacija pacijenata.
Napomene:
1.Oštećenja uzrokovana COVID-19 infekcijom, kao čto su zamor, mičićna slabost, kognitivni poremećaj mogu uticati na aktivnosti dnevnog života. U skladu sa oporavkom pacijenata, potreba za asistencijom drugih lica se smanjuje. Cilj je da se pacijenti što pre osposobe za ASZ i ADŽ, a u životnom prostoru (kuća/stan) potrebno je načiniti izvesne modifikacije, kao što je primena različitih pomagala: rukohvata u toaletu, tuša, rukohvata uz stepenice, stolice za tuširanje…
2. Programi respiratorne rehabilitacije za COVID-19 pacijente sa perzistentnom slabošću, smanjenim kapacitetom za vežbanje i oslabljenom plućnom funkcijom prikazani su u sledećim radovima (140, 214, 219). Pacijenti sa COVID-19 infekcijom imaju potrebe za personalizovanim supernadgledanim programima koji su fleksibilni za adaptaciju kod pacijenata sa poremećajem gasne razmene (140.214.219.220) i vođeni bazičnim potrebama za kiseonikom u fazi mirovanja i tokom vežbanja.
3. Pacijenti sa gubitkom fizičke kondicije i mišićnom slabošću treba da započnu sa vežbanjem koja obezbeđuju sprovođenjew svakodnevnih životnih aktivnosti. Treba da započnu sa vežbama povećanja obima pokreta i ako ih tolerišu da nastave sa progresivnim jačanjem mišićne snage, naročito vežbama sa otporom. Povratak fizičkim aktivnostima treba da bude u skladu sa simptomima (216).
4. Za pacijente koji imaju smetnje sa pamćenjem, koncentracijom i razmišljanjem treba sprovesti edukaciju i pružiti savet o strategiji postavljanja realnih očekivanja, kao i prevazilaženja stresa i anksioznosti. Kognitivna rehabilitacija se može sprovesti kognitivnim vežbama, kao što su vežbe memorije, puzle, igrice i vežbe čitanjem i kompenzatornim pomagalima, kao što su liste i beleške. Potrebno je ohrabrivati pacijente za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, koje su mu od značaja.
5. Za pacijente sa anksioznošću, depresijom i PTSD, bazično mentalno zdravlje i psihosocijalna podrška od strane zdravstvenih profesionalaca i nezdravstvenih radnika treba da bude sprovedena. Videti poglavlje 17 o neurološkim I mentalnim manifestacijama (218, 221, 222).
6. Za pacijente sa perzistentnim bolom multidisciplinarni pristup se preporučuje u cilju sprovođenja tretmana bola u skladu sa principima biopsihosocijalnog modela.
Literatura:
185.Brodsky MB, Huang M, Shanholtz C, Mendez-Tellez PA, Palmer JB, et al. Recovery from dysphagia symptoms after oral endotracheal intubation in acute respiratory distress syndrome survivors. A 5-year longitudinal study. Ann Am Thorac Soc. 2017;14(3):376-383.
186.Mikkelsen ME, Shull WH, Biester RC, Taichman DB, Lynch S, Demissie E, et al. Cognitive, mood and quality of life impairments in a select population of ARDS survivors. Respirology. 2009;14(1):76-82.
187.Dijkstra-Kersten SMA, Kok L, Kerckhoffs MC, Cremer OL, de Lange DW, van Dijk D, et al. Neuropsychiatric outcome in subgroups of intensive care unit survivors: implications for after-care. J Crit Care. 2020;55:171-176.
188.Oeyen SG, Vandijck DM, Benoit DD, Annemans L, Decruyenaere JM. Quality of life after intensive care: a systematic review of the literature. Crit Care Med. 2010;38(12):2386-400.
189.Needham DM, Feldman DR, Kho ME. The functional costs of ICU survivorship. Collaborating to improve post-ICU disability. Am J Respir Crit Care Med. 2011;183(8):962-4.
190.Cuthbertson BH, Roughton S, Jenkinson D, Maclennan G, Vale L. Quality of life in the five years after intensive care: a cohort study. Crit Care. 2010;14(1):R6.
191.Pfoh ER, Wozniak AW, Colantuoni E, Dinglas VD, Mendez-Tellez PA, Shanholtz C, et al. Physical declines occurring after hospital discharge in ARDS survivors: a 5-year longitudinal study. Intensive Care Med. 2016;42(10):1557-1566.
192.Pandharipande PP, Girard TD, Jackson JC, Morandi A, Thompson JL, Pun BT, et al. Long-term cognitive impairment after critical illness. NEJM. 2013;369(14):1306-16.
193.Huang M, Parker AM, Bienvenu OJ, Dinglas VD, Colantuoni E, Hopkins RO, et al. Psychiatric symptoms in acute respiratory distress syndrome survivors: A 1-year national multicenter study. Crit Care Med. 2016;44(5):954-65.
194.Hopkins RO, Weaver LK, Collingridge D, Parkinson RB, Chan KJ, Orme JFJ. Two-year cognitive, emotional, and quality-of-life outcomes in acute respiratory distress syndrome. Am J Respir Crit Care Med. 2005;171(4):340-7.
195.Herridge MS, Tansey CM, Matte A, Tomlinson G, Diaz-Granados N, Cooper A, et al. Functional disability 5 years after acute respiratory distress syndrome. NEJM. 2011;364(14):1293-304.
196.Dinglas VD, Aronson Friedman L, Colantuoni E, Mendez-Tellez PA, Shanholtz CB, et al. Muscle weakness and 5- year survival in acute respiratory distress syndrome survivors. Crit Care Med. 2017;45(3):446-453.
197.Jaffri A, Jaffri UA. Post-intensive care syndrome and COVID-19: crisis after crisis? Heart Lung. 2020;49(6):883-884.
198.Van Aerde N, Van den Berghe G, Wilmer A, Gosselink R, Hermans G, COVID-19 Consortium. Intensive care unit acquired muscle weakness in COVID-19 patients. Intensive Care Med. 2020;46(11):2083-2085.
199.Herridge MS, Moss M, Hough CL, Hopkins RO, Rice TW, Bienvenu OJ, et al. Recovery and outcomes after the acute respiratory distress syndrome (ARDS) in patients and their family caregivers. Intensive Care Med. 2016;42(5):725-738.
200.Herridge MS, Cheung AM, Tansey CM, Matte-Martyn A, Diaz-Granados N, Al-Saidi F, et al. One-year outcomes in survivors of the acute respiratory distress syndrome. NEJM. 2003;348(8):683-93.
201.Ong KC, Ng AWK, Lee LSU, Kaw G, Kwek SK, Leow MKS, et al. 1-year pulmonary function and health status in survivors of severe acute respiratory syndrome. Chest. 2005;128(3):1393-400.
202.Halpin SJ, McIvor C, Whyatt G, Adams A, Harvey O, McLean L. Postdischarge symptoms and rehabilitation needs in survivors of COVID-19 infection: a cross-sectional evaluation. J Med Virol. 2021;93(2):1013-1022.
203.Carfi A, Bernabei R, Landi F, Gemelli Against COVID-19 Post-acute Care Study Group. Persistent symptoms in patients after acute COVID-19. JAMA. 2020;324(6):603-605.
204.Moldofsky H, Patcai J. Chronic widespread musculoskeletal pain, fatigue, depression and disordered sleep in chronic post-SARS syndrome: a case-controlled study. BMC Neurol. 2011;11:37.
205.Dennis A, Wamil M, Kapur S, Alberts J, Badley AD, Decker GA, et al. Multi-organ impairment in low-risk individuals with long COVID. MedRxiv. 2020.
206.Tenforde MW, Kim SS, Lindsell CJ, Billig Rose E, Shapiro NI, Clark Files D et al. Symptom duration and risk factors for delayed return to usual health among outpatients with COVID-19 in a multistage health care systems networkUnited States, March-June 2020. MMWR Morb Mortal Wkly Rep. 2020;69(30):993-998.
207.Vaes AW, Machado FVC, Meys R, Delbressine JM, Goertz YMJ, Van Herck M, et al. Care dependency in nonhospitalized patients with COVID-19. J Clin Med. 2020;9(9):2946.
208.Barker-Davies RM, O’Sullivan O, Senaratne KPP, Baker P, Cranley M, Dharm-Datta S, et al. The Stanford Hall consensus statement for post COVID-19 rehabilitation. Br J Sports Med. 2020;54(16) 949-959.
209.Chartered Society of Physiotherapy. Rehabilitation of adults who are hospitalised due to COVID-19: physiotherapy service delivery. London: Chartered Society of Physiotherapy 2020.
Prof. Milica Lazovic, MD, PhD PM&R
Faculty of Medicine University of Belgrade
Institute for Rehabilitation, Belgrade, Serbia
President of the Serbian Association of PRM
President of the Mediterranean Forum of PRM
Congress President ESPRM 2020